Beli slez
Althaea officinalis
[Beli slez je višegodišnja biljka, visoka 1-2 m. Sva je od mekih belih dlaka rutava. Ima beličasto, runjavo, plitko usečeno lišće, pod prstima meko kao kadifa. Stablo je jednostavno ili je slabo granato i uspravljeno. Cveće je bledoružičasto. Raste na vlažnim mestima, a naročito na rečnim ostrvima i na vodoplavnom zemljištu kraj većih reka.
Od belog sleza se koristi koren i list a ređe i cvet. Koren treba da je oljušten i beo. U korenu belog sleza ima 30-35% sluzi, oko 35% skroba, oko 10% pektina, oko 10% šećera i drugih sastojaka. U njemu je sluz glavni lekoviti činilac.]
Beli slez kao lek
Beli slez je dobar protivu bolova u prsima, promuklosti, teškog disanja, kašlja, pljuvalja krvavog i drugih plućnih bolesti. Kad se pomeša sa belim slezom podbela i kopitnjaka, i kad se taj odvar pije sa medom i malom primesom sitnog nišadora (navrh noža), onda on leči i najstariji kašalj, koji baca sukrvicu. Pri zapaljenju krajnika treba ispirati grlo odvarom, tejom belog sleza svakog sata po jednom. Protivu zapaljenja, kod žena njime treba ispirati polne organe unutra i spolja, svaki dan po dva puta.
Kad se nadunu obrazi zbog zubobolje ili slomljenog zuba, i otuda, bolovi napadnu, tada treba često ispirati usta i desni odvarom belog sleza, i obložiti spolja otečeni obraz utucanim celerom pomešanim sa zejtinom. Oblog treba da je topal.
Beli slez a naročito koren čisti prljotine sa haljina, kad se usecka sitno i svari dovoljno njegova korena u vodi. Za upotrebu ovu kao i za onu gornju neka je topal.
Korist ove biljke traži da se ona neguje i čuva u svakoj kući, umesto onog cveća od koga niko nikakve koristi ne dobija.
[Koren belog sleza je naročito pogodan za spremanje macerata ili tzv. hladnog odvara protiv kašlja kod dece. Taj odvar treba da se sprema ovako: punu kašiku sitno isečenog korena od belog sleza treba preliti sa 200-300 grama obične čiste hladne vode, dobro promešati i ostaviti da stoji pola sata u poklopljenom sudu. Za to vreme treba promešati još koji put. Posle toga procediti kroz čistu retku tkaninu. Ovako se ekstrahuje samo lekovita sluz. Dobijena tečnost se može po želji i zagrejati da proključa, zasladi se medom ili šećerom i pije po jedna kafena šoljica nekoliko puta na dan. Pre upotrebe se uvek malo zagreje, jer je tako prijatniji za piće.]
Bela slačica
Sinapis alba
[Bela slačica je jednogodišnja biljka koja se gaji, a susreće se ponegde i kao korov među žitom, po vrtovima, njivama, travnjacima i zapuštenim mestima. Visoka je obično do 60 cm, razgranata, sa perasto izrezanim lišćem i sitnim žutim cvetovima. U plodovima ima po nekoliko sitnih žućkastih semenki, zbog kojih se bela slačica i gaji.]
Bela slačica kao domaća lekarija i začin uz jelo
Mnogi pišu u svojim delima da se slačicom leči više raznih bolesti, a jedenjem uz jelo otklanjaju i predupređuju takođe mnoge bolesti.
Bela slačica je uspešan lek protivu bolesti stomaka, jetre, creva i svega drugog što spada u organe za svarivanje pojedene hrane.
Kad to govore naučari iz više mesta i raznih država, onda ne ostaje drugo već pokloniti veru njihovim rečima i obratiti našu pažnju na taj jevtini domaći lek i koristiti se njime pri navedenim bolestima i uz svako jelo.
[Lekovita vrednost slačice vidi se unekoliko i iz njenih sastojaka. Seme njeno po analizi hemijskoj ima u sebi: pored mnogo sluzi, oko 30% masnog ulja, belančevine, šećera, mineralnih i drugih sastojaka, jedno ljuto jedinjenje – sinalbin. Ovo jedinjenje sadrži sumpora i kad se zrno slačice istuca i pomeša s vodom ili žvaće, onda se sinalbin razlaže pod uticajem jednog fermenta, kojeg ima takođe u semenu (mirozinaza), i oslobađa, pored ostalog, sumporno ulje bele slačice, koje je takođe ljutog ukusa ali nije isparljivo. Zbog toga je bela slačica samo ljutog ukusa a nije i ljutog mirisa kao crna slačica
(Semen Sinapis nigrae).]
Jedan varšavski doktor veli: da je bio u jedno vreme pravi mučenik od šuljeva, kiselog podrigivanja, stuživanja, glavobolje, nesvestice, teškog i neurednog mokrenja i bolesti u krstima, i pored svih upotrebljenih medikamenata. U muci toj tražio je i oprobao sve što je znao, ali sve je bilo uzalud. Ali baš u tom očajanju seti se bele slačice. On je počeo uzimati tri puta dnevno po jednu malu kašičicu čistog i skorašnjeg semena bele slačice, koju je dozu zapivao sa čašicom hladne vode. To je uzimao redovno pre doručka, ručka i posle večere pri leganju u postelju punih šest nedelja dana. Posle toga on se oprostio svih pomenutih bolesti i boljetica, pa i spavao je bolje, a tako isto to mu je učinilo te je jeo s većim apetitom no pre.
Jedan nemački doktor tvrdi da je on mnoge uzete uhvaćene udove tela lečio trljanjem sa utučenom slačicom pomešanom sa zejtinom. On kaže još: kad se svako jutro naštinu sažvaće i proguta nekoliko zrna slačice, krepi pamćenje, razvedrava misli i otklanja nesvesticu.
Za lečenje slačica se upotrebljava ili kao začin uz jelo, ili gutanjem zrna s vodom; ili zamešana kao cicvarica u vodi ili sirćetu, te služi za oblaganje.
Kad se guta, ona se uzima obično tri puta na dan po jednu malu kašičicu semena čista, zdrava, skorašnjeg i netučenog – celog. Prema uzrastu i prema naravi osobe može se ta mera i smanjiti i povisiti. Da se lakše proguta, a i inače, treba prvo staviti u usta određenu količinu semena, pa onda zapiti sa jednom čašicom hladne vode. Ona se uzima u tom vidu izjutra na sat pre doručka i u podne tako isto pre ručka, a uveče pri polasku na spavanje. Jednima je potrebno to upražnjavati po dve-tri nedelje, a nekima tri puta duže, pa da se uspeh postigne. Ovde ne treba zaboraviti ovu primedbu. Ako bolesnik ima neko zapaljenje, onda je nužno umesto vode zapivati slačicu sa mlakim odvarom od mekinja.
Za oblaganje spolja ona se upotrebljava u vidu obloge – slačičnika (vezikatora). Ovaj slačičnik pravi se ovako: uzmi nužni deo brašna od semena bele slačice (a gde nema ove, može za oblaganje poslužiti sa uspehom i crna) pa ga zamesi u malo hladnoj vodi, tako kao pogustu cicvaricu. Usput napominjemo da se nikada ne zaboravlja da od vruće vode ona gubi svoju snagu, ljutinu. Smesu tu namaži na potanku krpicu i oblaži tamo gde potreba iziskuje. On se drži obično na koži po 10 minuta do četvrt sata, a gde je opasnost neka, onda i duže. Ako izazove mehuriće na koži, treba ih namazati puterom ili zejtinom, da manje bole i da pre zarastu.
Za jelo bela slačica se upotrebljava kao začin u vidu sosa – slačica. Uz jelo se može jesti mažući ga nožem pomalo na zalogaj hleba ili na komadić mesa. Za obrok jedan dovoljna je jedna kašičica, dakle dve na dan. Tromi, teški, lenjivi i preveć sanljivi ljudi – dugom spavanju naklonjene osobe, mogu jesti dnevno mnogo više, da ih ona oživi i razgali. Suviše nervozni nek je jedu prema naravi svojoj, Ako im donosi prekomernu besanicu, onda neka jedu manje i ređe.
Slačični sos pravi se ovako: uzmi jedno kilo brašna slačičnog i pomešaj u tri litra slatke vinske šire – mosta. Promešati treba dobro da ne ostane grudvica brašnenih. Mešati treba samo drvenom kašikom, a sud zato mora biti zemljan, bez kalaja, gleđa. To treba variti dotle dok ne uvri polovina i više, tj. dok ne bude smesa žitkastogusta. Prema tome može se uzeti veća porcija za pravljenje tog sosa da ga ima preko cele godine u čistim i dobro zatvorenim sudovima. Ko se nije setio ili nije mogao da ga pravi u času kad ima mosta – slatke vinske šire, on može praviti taj sos i ovako. Uzmi deo brašna slačičnog i toliko vrelog dobrog belog vina ili njegovog sirćeta pa izmešaj dobro kao što je spomenuto. Zatim dodaj malo hladna sirćeta odozgo, ali ovo nemoj mešati, nego ostavi da stoji odozgo, te da zaustavlja izlaz toplote; i ostavi lonac taj da stoji jednu noć na toplom ognjištu ili furuni. Posle toga možeš ga uzimati prema potrebi i jesti, držeći uvek sud dobro zatvoren i na čistom suvom mestu. Ko želi da mu sos slačični bude sladak i posve prijatan, nek doda pri pravljenju nešto šećera i utučena sitno cimeta (korice). Ali ovakav sos još više razgoni sanljivost i čamotinju pa zato nervozne osobe moraju posve malo jesti i to preko dandva, dok ne ispitaju kolika im porcija godi za zdravlje.
[Seme bele slačice se danas koristi kao glavna sirovina za izradu »senfa«, dakle kao začin koji se najviše upotrebljava u severnoj i zapadnoj Evropi, ali i kod nas postaje sve više omiljen. Senf se pravi od slačičnog brašna uz dodatak sirćeta ili vina, šećera, soli, začina i drugih sastojaka.
Zrna bele slačice su ukusan i neškodljiv konzervans za životne namirnice, jer deluju antibakterijski, pa se zbog toga stavljaju u tegle sa kiselim krastavcima, ribljim konzervama i drugim sličnim proizvodima.
Seme crne slačice (Semen Sinapis nigrae) ima takođe značaja kao lekovito sredstvo za spoljašnju upotrebu. Ove semenke su sličnog hemijskog sastava kao i bela slačica, ali u njima se ljuti sastojak sinigrin razlaže, takođe pod uticajem fermenta, na isparljivo sumporno ulje pa su zbog toga ove semenke kad se samelju i pokvase vodom ili žvaću i ljutog ukusa i ljutog mirisa.
Kad se sveže brašno od crne slačice (Farina Sinapis) drži neko vreme u mlakoj vodi, može se posle toga destilacijom pomoću vodene pare dobiti isparljivo ljuto sumporno slačično ulje (Aetheroleum Sinapis, Oleum Sinapis aethereum ili Oleum Sinapis volatile). Od ovog ulja se u našim apotekama spravlja jedan preparat sa alkoholom (Spiritus Sinapis) koji služi spolja za trljanje u slučajevima jakih bolova u mišićima i u zglobovima.
Još i danas se može naći ili načiniti u našim apotekama karta sa slačicom (Charta Sinapina) koja se oblaže na bolna mesta isto kao što se čini sa flasterima koji se u ovu svrhu proizvode fabrički.]
Prema svemu račenome trebali bi učitelji i svi koji su večno i posvednevno u dodiru s narodom da ga obaveste o svima ovakvim korisnim namirnicama, i da ga ubede da je veoma nužno da svaka porodica ima i uživa u izobilju takve blagodetne plodove koji pojačavaju zdravlje i umnu i telesnu energiju, i koji spasavaju bolesnike od raznih napasti, danguba i troškova.
Slačičnik
Slačičnik kao lek i kako se on spravlja i upotrebljava
Ovaj se stavlja svuda gde treba krv ublažiti i bunilo otkloniti. On se pravi ovako: uzmi istucana sitnog semena slačice (gorušice) pa ga umešaj sa sirćetom tako da bude kao testo. Sad to namaži na lanenu krpu s po prsta debelo i priloži na bolno mesto ili tamo gde se ukazuje za koju bolest. Slačičnik se obično drži na telu četvrt pa do jednog sata, to jest, dok bolesnik trpiti može, a kod očvrslog dotle dok koža dobro ne pocrveni i male mehuriće ne izvuče. Tad skini i crveno mesto namaži toplim zejtinom ili slatkim puterom.
Biber
Piper nigrum
Biber kao začin i lek
Crnog i belog bibera ima dovoljno svuda u dućanima po pokrajinama srpskim. On se jede kao začin uz jelo. Tek poneki znaju i da se leči njime protivu nekih bolesti. A i po doktoru Mileru i drugim, beli i crni biber leči od nekoliko bolesti, ako se upotrebi umereno i po propisu. Kad boli »trbuh« – stomak – od nazeba, treba odmah svariti 1 kašičicu sitna bibera u dva deci rakije komovice ili šljivovice, pa tako toplo piti po 1 malu čašicu svako po sata dok se sav taj odvar popije. To je takođe dobro kad ko zna da je gde prekodan ili prekonoć jako ozebao, što može povući za sobom manje ili veće bolesti. To zagreje želudac i goni na znojenje, pa to goni prozeb iz tela i spasava prozeblog od mnogih rđavih posledica koje bi mogle doći bez tog predupređenja.
Kad je želudac slab za varenje, kad ima grčeve – »nastup« u stomaku i kad koga muči nadimanje, tad treba uzimati celo belo zrnevlje biberovo za punih devet dana. Ali prvi dan uzme se samo 1 zrno, drugi, dva, treći, tri, i tako umnožavati do 9 zrna. Zatim početi uzimati svaki dan po jedno zrno manje, dok se ne siđe na 1 zrno. Uvek se to mora činiti izjutra naštinu. Posle svakog primanja treba docnije na po sata popiti 1 dobru čašu toplog kravljeg mleka. Gde je nemoguće dobiti mleka, nek se zapije svako uzimanje, gutanje zrnevlja sa čašom sveže vode. Protivu grčeva u stomaku taj će lek pomoći i tamo gde svi lekovi i sve banje ne pomogoše, a naročito kod žena. Doduše nužno je uzimati svako jutro po pet zrna gde su grčevi jaki i dugotrajni bili.
Protivu zubobolje uzmi deo utučena bibera i po toliko soli i šećera u jednu limenu kašiku pa izmešaj i stavi kašiku da stoji nad zapaljenom svećom dok se ne rastopi. Zatim napravi od te smese mala zrna, kuglice, i svako četvrt ili po sata stavljaj po jedno zrno na bolni zub. Od tog će biti puna usta sljuna (slina), koje treba pljuvati. U narodu smo videli kako leče odlično jak i skorašnji kašalj pićem od dva deci belog starog vina u kome je svarena jedna mala kašičica utučena belog bibera. Odvar treba da je topal. On se pije uveče polazeći u postelju. Biva kod nekih jakog znojenja noću, posle kog se treba presvući u čistu preobuku i opet prilično utopliti.
Kad se utuče sitno crnog bibera i pospe po glavi i drugim mestima gde ima vašiju, onda će one biti sve stamanjene. Kad se svari u mleku poviše sitna bibera pa se ta smesa stavi na mesto gde muve dolaze, one će se potrovati.
Breza
Betula verrucosa i B. alba
Brezovina, breza kao lek
[Breza je poznato, visoko, vitko i pravo drvo s belom korom i tankim, savitljivim, crvenosmeđim granama. U nas se javlja na svetlim, otvorenim mestima, u ravnici, na brežuljcima i u planinama, gde čini tzv. brezike. Breza je česta na požarištima, na sečinama, oko rudnika, naselja i drugde. Gaji se i kao ukrasno drvo.
Rano s proleća, a nekad već i krajem zime beru se brezovi lisni pupoljci a docnije, kad breza ucveta, i mlado lišće. To treba podesiti, gde se može, tako da se pojedine suvišne grane seku, pa kad se sa njih oberu pupoljci odnosno lišće, da se korisno upotrebe za pravljenje brezovih metli ili za druge potrebe. Pupoljke i lišće ostaviti u hladovini, na promaji, dok se ne osuše pa potom skloniti negde na suvo i čisto mesto u vrećici od hartije ili u nečemu drugom podesnom.
U brezovim pupoljcima ima nekoliko procenata etarskog ulja, koje je prijatnog balsamičnog mirisa; ima i drugih sastojaka.
U lišću brezovom ima podosta tanina, flavonskih jedinjenja, zatim gorkih materija, smole, šećera, saponina, malo etarskog ulja i drugih jedinjenja.
Osušeni lisni pupoljci i lišće brezovo upotrebljavaju se za kuvanje lekovitog odvara. Taj odvar deluje dobro na lučenje mokraće i žuči i na tegobe koje su s tim u vezi. On je uz to i blago sredstvo za dezinfekciju mokraćnih puteva a dobar je i za preznojavanje u slučaju nazeba i povišene telesne temperature. Za preznojavanje dobar je vruć odvar od smeše jednakih količina brezovog lišća, lipovog i zovinog cveća. U pupoljcima i u lišću brezovom nađeni su i antibiotični sastojci (fitoncidi) jakog delovanja. Lišće brezovo se sve više upotrebljava kao sastojak u raznim čajevima, jer je i lekovito i prijatnog aromatičnog mirisa.
U nekim krajevima običaj je još od davnina da se u proleće u poneko deblo brezovo izvrti svrdlom kao prst duboka rupa. U tu rupu u deblu zavuče se cevčica od drveta i hvata sok koji se pije. On je prijatan za piće, jer sladi i pomalo je nakiseo. Drži se da je lekovit i da od njega čovek jača. Kad taj sok prevri dobija se penušavo »brezovo vino« koje se takođe ceni kao narodni lek.
Od korena, drveta i kore brezove se spravlja još i ugalj i katran. Brezov katran sadrži razne antiseptične i lekovite sastojke (gvajakol, krezol, smole i drugo). Zbog toga se upotrebljava protiv raznih kožnih oboljenja i parazita u njoj (šuga) u vidu lekovite sumporne masti koja se spravlja u apoteci. Brezov katran ima i drugu korisnu primenu (za podmazivanje kola, za konzerviranje drveta, za mazanje drvenih direka da duže traju i sl.).
U Sovjetskom Savezu se preko zime skida sa brezovih stabala crna brezova gljiva (Fungus betulinus) i upotrebljava kao lek u narodnoj i školskoj medicini. Ta gljiva nije dovoljno proučena, ali joj se još i sada pripisuje velika lekovita vrednost.]
Osvedočeno je da brezovo lišće leči i još neke bolesti. Zato treba da ima svaka opština po jedan mali brezik, kao i sve druge lekovite namirnice.
Brđanka
Arnica montana
Arnika, moravka veprovac (trava) kao lek od rana
Ove trave treba da ima svaka kuća, a naročito tamo gde nema blizu apoteka, i da zna napraviti od nje lekariju za oblagalje. Ovako isto vele i doktori, pošto su tačno ispitali njenu lekovitu moć.
Tinktura arnike kao lek
Tinktura arnike leči rane i ranice koje se dobiju od udara, poseka, uboda, ujeda od svinja, kučeta, pčele, ose, uboja, namečenosti, prištinutosti, razriva kože ili mesa i svakog otoka koji otuda dolazi. Ova tinktura veprovac pravi se na više načina, ali ovaj je najlakši: utucaj poviše sirovog, taze korena arnikina u stupi, pa iscedi soka koliko ti treba, pa nali u staklo i dodaj upravo toliko vinskog špirita pa to izmućkaj, zatvori dobro i ostavi da stoji prema suncu na nekom drvetu jedno 8 do 14 dana. Tad je gotovo i čuvaj ga za upotrebu. Ona ima i tu osobinu što dobro zatvorena može stajati po dve-tri godine, pa da vredi i opet za lek.
U letno vreme može se ta tinktura i ovako praviti: naberi cveta ili useckaj korena njenog, ako nema cveta, pa naspi odozgo jake komovice, začepi dobro i ostavi rečenim načinom prema suncu da stoji oko 14 dana. Zatim treba procediti tu tinkturu kroz trostruki papir za filtriranje. Za sve pomenute bolesti i povrede treba naliti po 20 kapi ove tinkture u ranu, a ako je velika i više, ali tako da dođe na celu povredu. Posle toga svaki dan umači pamuka očišćenog – vate u tinkturu i oblaži na ranu dok bude nužno. Ako je koža i meso namečeno u uboji bez rane, onda maži odozgo, a tako isto i otok trbuha i druge.
Kako osetiš bolove u uvu, kani 3 do 4 kapi Arnika-tinkture (ima i u apoteci) u uvo i zapuši ga čistim pamukom, da ne ulazi u njega vazduh. – Ili: zamoči malo pamuka u hloroform (u apoteci), pa tako hloroformom nakvašen pamuk uturaj u uvo; izbroj sad 1, 2, 3, – i odmah ga iz uha izvadi. Posle četvrt sata povtori to isto i bolovi će proći, kao da si ih rukom uklonio.
Odvar, tej arnike
Odvar, tej arnike dobar je protivu bola krsta, koji dolazi od teškog dizanja i drugog napora, protivu nečistih zavala u stomaku i crevima, protivu uzetosti ove ili one česti tela i neurednosti paraliča mokraćnog kanala. Odvar se pravi ovako: uzeti 6 do 10 grama cveta arnike i staviti u litar dobre prevarene vode i ostaviti da stoji poklopljena do tri-četiri sata. Od tog odvara treba piti tri puta na dan po 1 čašu. Piti više i jaču no što je označeno može da škodi, pa zato treba paziti na rečeno pravilo. Ko sam bude brao arniku za spremanje lekova, taj neka ne zaboravi da u cveću njenom ima nekih bubica koje su opasne za zdravlje ako se popiju, na zato treba svaku iz cveća istresti.
[Brđanka raste na planinskim livadama. U našoj zemlji je ima najviše u Sloveniji. U cveću i korenu sadrži etarsko ulje, gorke, ljute i opore sastojke, smole, flavonske boje i drugo.]
Venja
Juniperus communis
Venja, smrekovina, je lekarija za mnoge bolesti
Šta je i kakav je bor, borić, borovina i smreka to treba već da zna svaki pismeni i nepismeni član naroda. Stoga o tome nećemo govoriti, nego ćemo ovde prikazati po iskazu nekih doktora i narodnog znanja da su šišarka, list, pupoljak, borovica, venja i smola borova i čamova posve lekoviti za mnoge bolesti, i korisni za ekonomske i druge upotrebe društvene. Mi ćemo ovde reći koju opširno samo o spasonosnom značaju venje, smreke i borove smole. Jer raznovrsna lekovitost smreke, venje, vidi se iz toga što u rodu njenom ima; do 2% etarskog ulja, do 30% šećera, zatim smole, voska, tanina flavonskih glikozida, raznih soli i drugih sastojaka.
Tu lekovitu moć smrekovine i borovine označićemo ovim redom:
1. Živeti duže vremena u smrekovoj i borovoj šumi korisno je za celo zdravlje anaročito protivu grudnih bolesti. To je ispitano po svemu svetu, pa zato lekari preporučuju takvim bolesnicima da žive što duže u šumi borovoj i smrekovoj ili pored nje.
2. Jesti ražani hleb od neprosejana brašna, namazan svaki zalogaj borovomsmolom, leči bolesti prsiju, kašalj i jektiku, ako ova nije posve zastarila i razgranata.
3. Svariti dve šake smrekovine (venje) razgnječene ili utučene u dva litra vode ipiti od nje tri-četiri čaše poveće svaki dan; leči zastoje mokraće i mokraćni kamen i pesak i druge otoke na telu. To piće je dobro i za čišćenje krvi uopšte, koje dobro čini i onima koji pate od sipnje i drugih bolesti prsiju, kao sušice, jektike. Tad treba jesti varenu pšenicu umesto hleba, kao što je označeno kod reči »varica«.
4. Kad se mladi smrekovi listići i pupoljci pre potpunog razvića svare u mleku,ili u čistom vinu, ili u starom pivu, ili u sirutci, pa se pije od tog na dan po četiripet čaša, onda taj lek leči: uloge, kostobolju, reumatizam (sevotinju) skorbut, vodenu bolest, kožne ospe i bolesti, bledilo, tesnogrudije, belo vreme, kašalj i bolesti plućne. Pri ovom, lečenju treba se baviti što više u čistom vazduhu pa bilo to hodajući ili radeći neki posao. Odvar taj od takvih pupoljaka smrekovih za piće je prijatan isto kao i ruski čaj, ali daleko zdraviji i jeftiniji od njega. Zato dobro bi bilo da apoteke uobičaje držati i taj tej, koji mi nazivamo smrekovac, za upotrebu seljana i varošana.
5. Kad se metne u vodu i svari poviše lišća i šišarica smrekovih ili borovih,pa kad se svaki dan u tome odvaru kupa celo telo po deset do 25 minuta, onda tim se leče: svrabuljica i krastice sviju vrsta, klonuli udovi tela, pa onda nervne bolesti, grčevi, bledilo, probadi u plećima, kukovima i drugim mestima, besanicu i nemoć telesnu.
6. Protivu raznih vratobolja i gušobolja pomaže i leči dobro namazana krpa sasmolom borovom, lučevom, obavijana oko vrata. Oblog se drži po nekoliko sati.
7. Kaditi sobu, stan, bolnicu i radionicu skorašnjom smrekovinom ili borovomsmolom korisnije je za zdravlje od sviju drugih sredstava, za kađenje određenih. Tako isto i jako kađenje spasonosno je u više prilika.
8. Kad naučnici tačno ispitaju svu lekovitu moć plemenite venje, onda će i samipriznati da je venja i venjovača tako i toliko lekovita i spasonosna. Tad će i oni, kao i mi, tražiti od svake vlasti, škole i opštine da udesi zemljište da se u svakom selu obrađuje i održava po jedna šumica od venje i borovine.
Sad da kažemo kako se spravlja vodnjika, venjovača. Ona se spravlja ovako: Uzmi taze venje, kad sazri, a to je jesen, pa je naspi u čisto bure. Na sto litara vode treba usuti 25 litara venje, pa zatvoriti i ostaviti tako da stoji dve-tri nedelje dana, ali bure mora biti u podrumu ili u nekom drugom mestu koje nije ni toplo ni hladno. Ako mesto ne bude takvo, ona neće biti pitka ni dobra, kao što treba. Da bi venjovača bila još divnija za piće i lekovitija, dobro je pomešati sa venjom koju kilu suvih krušaka. Tad nijedno vino na svetu nije prijatnije za piće od takve venjovače, vodnjike. Posle pomenutog roka, treba početi piti venjovaču umesto vode. Piti se može koliko ko hoće i kad hoće. Za mesec dana može se svaki put doliti onoliko vode koliko otočiš za dnevnu upotrebu. Gde nema dobre vode onda ovu treba dobro provariti, pa kad se sasvim ohladi, sipati na venju. Ko god može nek spremi i popije po jedno troakovče godišnje.
Ko nije mogao spremiti venjovaču u određeno vreme, a ima potrebu da leči neku bolest, neka nađe što skorašnjije venje pa neka je vari i pije tu venjovicu onako kako smo već napred kod reči »venja« označidi. Uz takvo piće treba jesti varicu, varenu pšenicu umesto hleba, pa će posigurno ozdravljenje doći. Prijatelji zdravlja svog i svoga poroda i naroda nek svi prema tome učine svoju dužnost.
9. Kad se izjutra sažvaće nekoliko zrna smrekovine i proguta, onda to otklanjasmrad iz usta, stvara dobar apetit celog dana i čuva od raznih zaraza.
10. Šta vredi katran i terpentin i terpentinsko ulje za lečenje raznih bolesti, to
zna i prakticira i naučna i narodna medicina. Kad se iscedi ulje lekovito iz lišća i šišarica smrekovih i jelovih, onda fabrikanti prave od njih razne flanele koji su meki kao od najbolje vune, i koji nose ime »flaneli za zdravlje«.
11. Kad se pomeša utucane taze venje sa medom i jede trired na dan po jedna šoljicaduže vremena, onda to leči sušicu i jektiku, a naročito ako se po ceo dan kadi soba venjom i nekoliko puta duboko udiše para od vrućeg odvara venje; to jest, treba svariti šaku utučene venje u jednom litru vode pa onda metnuti preda se to lonče i paru udisati na nos i usta.
U to ime trebalo bi da ima po koju smreku, jelu i borić svaka kuća, a naročito škola, bolnica, zbornica i druga javna mesta. Ako to divno drveće ne može napredovati na svakom zemljištu, onda zato imamo ruke i pamet, pa iznađimo načina kako ćemo udesiti zemlju i oko tog drveća pa da bude povoljna. Za sada zna se to da je zato drveće posve ugodno peskovito zemljište, a to bar nije tako teško nabaviti bar za desitinu takvih biljaka, drveta. A šta vredi za ukras i za oko onaj i leti i zimi divni zeleni list borovine i smrekovine, to znaju ne samo estetičari nego i svaki drugi koga beda i nesreća posve ubila nije.
Vodnjika (venjovača) kao lekarija i prijatno piće
Užički kraj zove vodnjikom širu ili vino od venje, a mi dajemo toj divnoj vodnjiki razumljivije ime, ime venjovača. Da bi je narod radije spremao i upotrebljavao, označićemo prvo oda šta leči venjovača, pa onda kako se pravi. Venjovača leči: tešku i zatvorenu sraćku, teško, nečisto mokrenje, otvorene i zatvorene šuljeve, glavobolju, teškoću u prsima i trbuhu, čisti i leči i druge bolesti, kuda spadaju i razne ospe i krastice. Kad se pije duže vremena, ona otkloni glavobolju, krajnike, vodenu bolest, nespavanje, grozivo osećanje, nejelost, kašalj, čamotinju, i razne bolesti.
Vinova loza
Vitis vinifera
Grožđe kao hrana i mnogostruki lek
Grožđe kao hrana i mnogostruki lek – jedino ta što više i što duže.
U novije vreme sve većma se širi nauka o lečenju raznih bolesti pravilnim i obilatim jedenjem zrelog, čistog i zdravog grožđa.
U to ime mnogi su doktori podigli i uredili zavode za »lečenje grožđem«. O tom je napisano silesija knjiga i brošura. Svi priznaju mnogostruku lekovitost grožđa za oporavljenje zdravlja i predohranjivanje od više bolesti.
Po osvedočenim dokazima mnogih lekara izlazi jasno da lečenje grožđem otklanja i leči: malokrvnost, zatvor, šuljeve, proliv, srdobolju, kašalj, sipnju, nervne bolesti, razne ospe na koži, bolesti mokraćnog kanala, mehura a mokraćni kamen i pesak, bolesti slezine i crne džigerice, zapaljenje (katar) creva i želuca. Ono donosi olakšicu i onima, koji su odati pijanstvu i koji imaju hipohondriju (čamotinja), histeriju, neuralgiju, skorbut. Oni tvrde da posle redovnog jedenja grožđa kroz dva-tri meseca dana, čovek biva puniji, teži, čvršći, okretniji, i uopšte zdraviji. Tvrđenje to nije uzeto olako, već ono je ispitano dugim posmatranjem i opitom u rečenim zavodima – lečenje grožđem. A mi smo se uverili godine 1879. u Sremu i 1887. u Vlaškoj da dugotrajno jedenje grožđa po označenom pravilu preporodi čoveka i telesno i umno, i da otklanja bledilo lica, zaboravnost, tupoumnost, čamotinju i plašljivost.
[Ta blagodetna i lekovita moć grožđa vidi se i po njegovim sastojcima. U grožđu ima ovih sastojaka: šećera (glikoze ili dekstroze, koja se naziva još i grožđanim šećerom; fruktoze ili voćnog šećera i saharoze ili običnog belog šećera), organskih kiselina, naročito vinske i jabučne, raznih soli kalijuma, fosfora, kalcijuma, magnezijuma, gvožđa itd., na onda u drugih organskih materija kao što su celuloza, pektini, gume, azotna jedinjenja (belančevine), tanini, boje, aromatični sastojci, vitamini, fermenti i drugo. Pored toga, naravno, u njemu ima najviše vode. – U semenkama grožđa ima u masnog ulja a na površini puceta je voštani pepeljak.
U dobro zrelom i slatkom grožđu ima i preko 20% šećera, pa mu je zbog toga i kalorijska vrednost visoka u odnosu na druge slatke prirodne proizvode.
A zasebno u kožici zrca grožđanog ima, pored celuloze, pentozana, šećera i organskih kiselina, naročito onih sastojaka koji se cene i u proizvodnji vina: tanini, boje, belančevine, aromatični sastojci i mineralne soli, pa stoga treba kožicu zrna dobro sažvakati i jesti, a nipošto bacati.]
Najveći se uspeh od jedenja grožđa postiže kad se to čini u vinogradima zdravih i blagih mesta. Golema se korist dobija za zdravlje i oporavljenje i onda kad se ono upotrebi po pravilu i kod kuće i pri radovima običnim.
Uputstva kako treba jesti grožđe radi ozdravljenja
Uputstva kako treba jesti grožđe radi ozdravljenja sastoje se evo u ovome:
1. Grožđe treba da bude zrelo i čisto od svake nečistoće; što zrelije, to bolje.
2. Vodnjikavo i kiselo, buđavo i trulo grožđe posve je nezdravo. Njega se trebakloniti.
3. Najbolje je grožđe ono koje je slatko i koje prijanja kao med za prste i usne.
4. Grožđe s visina i peskovitih mesta bolje je za zdravlje nego iz ravnica, anaročito onih u kojima nema peska i kamena.
5. Počem u kožici zrna grožđanog ima izobilja hranljive i lekovite materije, kaošto smo maločas naveli, to ne treba ljusku, kožicu tu bacati, nego treba nju dobro sažvakati pa onda progutati sa ostalim grožđem. Tako žvakanje treba činiti redovno i ozbiljno zato što će tek tako želudac i creva izlučiti iz nje što više onih sastojaka kojih u njoj ima, i koji su organizmu čoveka nužni. Za one koji imaju posve slab želudac, nužno je prvo učiniti probu, pa ako im takvo jedenje bude neugodno, onda neka takvi patnici dobro sažvaću rečenu ljusku i iz nje sok isisaju, pa je tek tada mogu napolje povratiti, ispljuvati. Ali kome je ikako moguće nek to ne čini, jer time mnogo gubi od prave i bitne lekovite moći grožđa; jer ta ljuska i semenke, prolazeći kroz stomak i creva, čiste organe za varenje.
6. Grožđe treba jesti tri puta na dan: izjutra naštinu, po rosi, pa onda sat preručka i večere. Ovako je bolje nego posle jela, jer življe radi svoj posao. Ako se nađe naravi kojima to ne godi, nek ga jedu posle jela. Još više vredi jesti rosno grožđe pre ishoda ili pri ishodu sunca no inače, i to naštinu pre svakog jela i pića. Nikome to neće škoditi pa ma kakvu naviku dotle upražnjavao.
7. Odrediti porciju koliko treba jesti na dan i uz obrok jedan teško je, veledoktori, kao i praktičari. Prema želucu nek svaki određuje sebi ovoliku ili onoliku porciju. Obično se uzima iz početka po pola kila uz obrok, dakle kilo i po dnevno. Nekoliko dana docnije treba ići dalje i uzimati uz svaki obrok po 1 kilo, a to će reći tri kila na dan. Kome godi neka uzima i više, a naročito ako baca ljusku i semenke.
8. Posle jutrašnje porcije posve je dobro i nužno provesti bar po sata šetajući počistom vazduhu, a to može i svaki radnik. Gde je moguće nek se svaka šetnja čini i u podne i uveče. Za imućnije ljude ovo je posve moguće vršiti, samo ako nisu pali u zabludu kužne nemarljivosti.
9. Gde god je moguće treba jesti crno grožđe, jer u njemu ima više lekovitihsastojaka.
10. Uvek treba paziti da grožđe nije upljuvano baleganjem mušica ili drugihživotinjica, jer od tog se mogu i neke bolesti dobiti. Na ovo treba strogo paziti. Grožđe dobro oprati svežom vodom.
11. Jedući grožđe ne treba jesti mnogo pasulja, ribe, bamije, praziluka, kelja,kelerabe, niti premasna i preslana jela. Pre i posle grožđa mnogima ne škodi crna kafa, pa bila ona prava ili od žira, raži, mrkve ili od pšenice. Kome može biti nek bude i bez tog napitka, biće mu grožđe od veće koristi. Kome je otužno jesti samo grožđe, on ga može upotrebljavati sa nešto malo dobro pečenog jučerašnjeg hleba.Ko je u stanju da takvo jedenje grožđa izdrži bar nekoliko nedelja dana, on će učiniti više za svoje zdravlje nego da je otišao u tuđinu i potrošio silno blago svoje i narodno u Marijenbadu, Karlsbadu, Išlu, Rojču, Emsu, Glajhenbergu i drugim tuđinskim mestima, kamo mnogi naši doktori upućuju svoje bolesnike. U tome smo mi potpuno uvereni, kao i u tome da imamo prava i razloga nazvati grožđe pravim božanstvenim rodom i lekom.
[Grožđani šećer ili glikoza u obliku praha ili u rastvoru, u ampulama, upotrebljava se i kao lek i kao dobro hranljivo sredstvo za iscrpene bolesnike. Injekcije rastvora glikoze daju se, pored ostalog, u slučajevima krvavljenja kada je potrebno nadoknaditi izgubljenu tečnost u krvi.U jesen, kada počne berba zrelog, slatkog grožđa i muljava za izradu vina, treba piti što više šire, slatkog vina, sve dok ne počne da previre. Vrednost šire kao hrane i leka ista je kao i grožđa od kojeg je spravljena.
Šira se može ukuvavanjem očuvati da ne prevri, da bi nam kao takva bila korisna preko cele zime i proleća, dok ne stigne novo voće. Od najslađeg i najboljeg grožđa, koje ima velik procenat šećera, može se pomoću sokovnika ili na drugi prostiji način dobiti sok od grožđa. Od ovog soka koji ne može dugo da se čuva treba ukuvavanjem do gustine meda načiniti slatku, ukusnu i zdravu konzervu, u vidu džema ili pekmeza. koju rado jedu i deca i odrasli, zdravi i bolesni.
Širi i sokovima od grožđa ne treba dodavati veštačka sredstva za presecanje vrenja ili za konzerviranje, jer svi ti dodaci nisu uvek posve neškodljivi za čoveka, pogotovo za decu i za bolesnike. Najbolje je ako se to radi prirodnim putem, na blagoj vatri, isparavanjem suvišne vode i potom razlivanjem gustog soka u čiste boce, tegle ili posude, koje treba da su dobro zatvorene i da se čuvaju na prohladnom i čistom mestu.
Vredne domaćice i na selu i u gradu od najboljeg belog plemenitog grožđa kuvaju sa šećerom slatko, koje je prava poslastica i osveželje za umornog gosta ili bolesnika. Slatko od grožđa se može kupiti i u radnjama, jer ga sve više proizvode u fabrikama za preradu voća i povrća.]Kad sve pomenuto znamo o grožđu, ne zaboravljajući i to što vredi suvo grožđe za razna jela, i sirovo za vino i komovicu, onda imamo osnova i jakog razloga tražiti od zakonodavaca da urede opštinu i državu tako kako će svaka porodica narodna moći imati dovoljno mesta za obrađivanje vinograda i uživanje grožđa presnog i suvog; od naučara da iznađu načina kako će ono još više i dalje rađati i od raznih bolesti i elementarnih napasti sačuvano biti; a od nastavnika školskih, crkvenih i drugih da nauče i ostarinu i omladinu narodnu svemu onome što treba znati o grožđu i drugim korisnim biljkama koje nas okružavaju većinom sa posve malo a često i bez ikakve koristi za podmirivanje naših potreba.
Rekav toliko o koristi grožđa, uputno je ovde da kažemo i to narodu: kako se može do nove godine držati sirovo grožđe? Ovo je nužno znati svakome, jer je ovo najlakši način od svih do sad ukazatih, a naročito ovo treba da znaju svi oni kojima treba da se leče duže vreme grožđem, i koji žele da ga što više uživaju i skuplje prodaju, kome je za prodavanje.
Ko to želi nek ubere koliko hoće zrelog grožđa, ali u času kad je vreme suvo, toplo i oko podne. Svaki grozd treba uzabrati posve pažljivo da se ne nagnječi i očistiti ga od svake truleži i životinjica. Tad očisti tavan kućni nad sobama u kojima živiš, i položi po njemu sve grozd do grozda, i ostavi tako do prvog mraza. Tad, kad nastupe mrazovi, pokri grožđe odozgo ili slamom ili nekim ponjavama ili ćebetima, jer to ga čuva da ne promrzne. Ako je položeno grožđe nad sobom koja se zimi ne greje, onda treba ili grejati tu sobu ili ispod grožđa prostrti dovoljno slame ili neke ponjave, ćebeta.Tavan treba dobro zakutkati po krajevima da bude što manje pristupačan zimi.
[Velike količine grožđa namenjenog za prodaju preko zime i proleća čuvaju se u hladnjačama u pogodnim uslovima, tako da grožđe zadrži svoju svežinu, boju, ukus, miris i sve druge osobine pa se zbog toga rado kupuje kao poslastica. Kad se ima na umu sva vrednost grožđa, treba se truditi da se što više hladnjača izgradi ne samo za grožđe nego i za druge osetljive prirodne proizvode (voće, povrće, meso…) da bi nam ishrana bila preko cele godine kako treba i da smo uvek sigurni da su te namirnice dobro očuvane i prijatelji našeg zdravlja i života.]
Ovim načinom može se sačuvati na stotine i na hiljade kila grožđa taze sve do proleća. Do Božića i Nove godine ono će prilično uvenuti, ali ipak u njemu ima dosta soka, i tako je divno za jelo da ga se čovek ne može dovoljno najesti. Ono je tad slatko kao sušak, zbog čega ga neki moraju manje jesti, jer ih malo tišti u želucu posle jela, ali od toga ne biva nikakva kvara za dobivanje one koristi koje jedenje grožđa donosi. Mogu se evenke grožđa obesiti ispod krova za skorašnju upotrebu, ali njih treba pojesti pre mraza. Ove su evenke dobre samo onda ako ne dolaze do njih mušice i pčele, inače one mogu biti štetne po zdravlje zbog upljuvaka mušica. Stoga nije zdravo jesti one evenke koje neki drže po dućanima i sobama gde mušice povazdan jure i noćivaju oko njih.[Vinova loza ili vinjaga, sem grožđa, koje je najvažnije, i proizvoda koji se dobijaju vrenjem grožđanog soka (vino, vinjak, sirće, rakija lozovača ili komovica), pruža nam još jednu značajnu korist i čini našu ishranu bogatijom i lepšom dajući nam mlado lišće koje jedemo kao ukusno povrće.